Search

Najaktuelnije teme iz časopisa „Advokatska kancelarija“

Pročitajte besplatno najčitanije i najaktuelnije tekstove objavljene u časopisu „Advokatska kancelarija“, čiji su autori naši stručni saradnici, sudije, advokati, tužioci, profesori i drugi pravni eksperti.

Propis Soft – Za olakšanu primenu propisa

Stručno štampano izdanje, časopis „Advokatska kancelarija“

Advokat lider – Za kompletno funkcionisanje savremene advokatske kancelarije

Preobražaj radnog odnosa

-Zakone treba svi da razumeju-*

UVOD

Prava obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, odnosno po osnovu rada, uređuju se Zakonom o radu i posebnim zakonom, u skladu sa ratifikovanim međunarodnim konvencijama. Radni odnos zasniva se ugovorom o radu, ali zaposleni ostvaruje prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa danom stupanja na rad. Ako zaposleni ne stupi na rad danom utvrđenim ugovorom o radu, smatra se da nije zasnovao radni odnos, osim u slučaju opravdanih razloga i dogovora sa poslodavcem. Dakle, radni odnos iako se zasniva ugovorom o radu, nastaje stupanjem zaposlenog na rad kada zaposleni i bez zaključenog ugovora o radu, zasniva radni odnos na neodređeno vreme i stiče prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa. Prava i obaveze zaposlenog su istovremeno i prava i obaveze za poslodavce, jer se radi o međusobno uslovljenim pravima nastalim iz radno-funkcionalne veze zaposlenog i poslodavca. Radni odnos je odnos zaposlenog i poslodavca nastao zasnivanjem istog prema uslovima propisanim zakonom, zaključenjem ugovora o radu i u pravilu se ugovorom o radu zasniva na neodređeno vreme. Radni odnos na određeno vreme zasniva se na vreme čije trajanje je unapred određeno kada su u pitanju sezonski poslovi, rad na određenom projektu, povećenja obima posla koje traje određeno vreme i sl. za vreme trajanja tih potreba, s tim što tako zasnovan radni odnos neprekidno ili sa prekidima ne može trajati duže od 24 meseca. Dakle, radni odnos na određeno vreme zasniva se prema uslovima i na vreme koje je određeno zakonom. Radni odnos zasnovan na određeno vreme postaje radni odnos na neodređeno vreme ako zaposleni nastavi da radi najmanje pet radnih dana po isteku roka za koji je zasnovan radni odnos. U cilju zaštite prava zaposlenih zakonodavac je normirao pravilo po kome radni odnos zasnovan na određeno vreme postaje radni odnos na neodređeno vreme ako zaposleni nastavi da radi najmanje pet radnih dana po isteku roka za koji je zasnovao radni odnos. Dakle, pravna fikcija zasnivanja radnog odnosa, nastaje stupanjem na rad, bez zaključenog ugovora o radu, a prerastanje radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme (preobražaj) nastupa istekom pet radnih dana za koji je zasnovan radni odnos ili istekom maksimalnog roka na koji se radni odnos na određeno vreme može zasnovati. Pri tome moraju postojati objektivni uslovi za zasnivanje radnog odnosa na određeno vreme, jer u suprotnom i tako zasnovan radni odnos može prerasti u radni odnos na neodređeno vreme. Navedeno, bez obzira na jasnost uslova za prerastanje radnog odnosa na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme je u sudskoj praksi dovelo do određenih dilema na koje ukazuje i ovaj članak. Iste dileme su posebno nastale nakon izmena i dopuna Zakona o radu iz 2014. godine, kojima su na drugačiji način uređeni, kako uslovi za zaključenje takvog ugovora o radu, tako i uslovi i mogućnosti prerastanja radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme. (1)

KLJUČNE REČI: Radni odnos, radni odnos na neodređeno vreme, radni odnos na određeno vreme, prerastanje radnog odnosa (preobražaj).

NORMATIVNI OKVIR

Odredbom člana 37. Zakona o radu propisano je da ugovor o radu može da se zaključi na određeno vreme, za zasnivanje radnog odnosa čije je trajanje unapred određeno objektivnim razlozima koji su opravdani rokom ili izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, za vreme trajanja tih potreba. Poslodavac može zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1. ovog člana na osnovu kojih se radni odnos sa istim zaposlenim zasniva za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od 24 meseca. Prekid kraći od 30 dana ne smatra se prekidom perioda iz stava 2. ovog člana. Izuzetno od stava 2. ovog člana, ugovor o radu na određeno vreme može da se zaključi: 1) ako je to potrebno zbog zamene privremeno odsutnog zaposlenog, do njegovog povratka; 2) za rad na projektu čije je vreme unapred određeno, najduže do završetka projekta; 3) sa stranim državljaninom, na osnovu dozvole za rad u skladu sa zakonom, najduže do isteka roka na koji je izdata dozvola; 4) za rad na poslovima kod novoosnovanog poslodavca čiji upis u registar kod nadležnog organa u momentu zaključenja ugovora o radu nije stariji od jedne godine, na vreme čije ukupno trajanje nije duže od 36 meseci; 5) sa nezaposlenim kome do ispunjenja jednog od uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju nedostaje do pet godina, najduže do ispunjenja uslova, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju. Poslodavac može sa istim zaposlenim da zaključi novi ugovor o radu na određeno vreme po isteku roka iz stava 4. tač. 1–3) ovog člana po istom, odnosno drugom pravnom osnovu, u skladu sa ovim članom. Ako je ugovor o radu na određeno vreme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako zaposleni ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vreme.

Radni odnos na neodređeno vreme je pravilo, a radni odnos na određeno vreme izuzetak i isti može da se zasnuje samo pod zakonom propisanim uslovima. Ovo pravilo u radno pravnoj regulativi nije tekovina današnjeg sistema uređenja radnih odnosa, već je isto pravilo postojalo i u periodu važenja Zakona o radnim odnosima („Sl. glasnik RS“, br. 55/96), a i ranije kroz različite vidove i mogućnosti prerastanja radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme. Tako su npr. odredbom člana 13 istog zakona bili propisani zakonski uslovi pod kojima se može zasnovati radni odnos na određeno vreme, a stavom 3 istog člana je bilo propisano da zaposleni koji je zasnovao radni odnos na određeno vreme zasniva radni odnos na nedoređeno vreme, ako zaposlenom koga je zamenjivao prestane radni odnos ili kad privremeno povećan obim rada postane trajan. Privremeno povećan obim rada smatrao se trajnim ukoliko je zaposleni poslove za koje je primljen u radni odnos obavljao neprekidno duže od 6 meseci.

Polazeći od regulative sadržane u Direktivi Evropske Unije 1999/70/EZ čiji je cilj sprečavanje zloupotrebe od strane poslodavca, koje mogu nastati kao posledica konstantnog angažovanja radnika na određeno vreme zaključivanjem sukcesivnih ugovora o radu i zemlje u okruženju bez obzira na neke specifičnosti i razlike u pristupu predviđaju mogućnost prerastanja (preobražaja) radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme, kroz vremensku oročenost radnog odnosa na određeno preme.(2) To predviđa i Direktiva kroz obavezu država da ograniče broj ugovora koji se sukcesivno mogu zaključiti na određeno vreme, kao i ukupno vreme trajanja ovakvog radnog angažovanja. Direktiva pri tome proklamuje da rad na neodređeno vreme predstavlja standardni oblik radnog odnosa, koji doprinosi kvalitetu života radnika ali ističe i potrebu zaključivanja ugovora o radu na određeno vreme (zasnivanje radnog odnosa na određeno vreme kao oblika fleksibilnog zapošljavanja), pri čemu ova potreba mora biti opravdana, upravo kao garancija da ne dođe do zloupotreba. Bez obzira što ista kod takve regulative naglašava primat radnog odnosa na neodređeno vreme, dozvoljava i mogućnost zasnivanja radnog odnosa na određeno vreme kao vida fleksibilnog zapošljavanja.

Direktiva daje i definiciju ugovora čije je trajanje unapred određeno, navodeći da se, ugovor o radu čije je trajanje određeno objektivnim razlozima, kao što je izvršenje posla ili nastupanjem određenog događaja, smatra ugovorom na određeno vreme. Ona naglašava da je jedan od osnovnim elemenata istog ugovora postojanje objektivnih razloga za njegovo zaključenje, jer u suprotnom isti ugvor nema karakter ugovora o radu na određeno vreme. Na ovo upućuje i iskaz sadržan u odredbi člana 37 stav 1 Zakona o radu koja je usklađena sa istom Direktivom da ugovor o radu na određeno vreme ne može da bude zaključen suprotno zakonu. Njome se predviđa i značajna obaveza poslodavaca da obaveste zaposlene na određeno vreme o postojanju slobodnih radnih mesta i da im omoguće pristup takvim mestima. Informaciju o slobodnom radnom mestu, poslodavci su dužni da oglase na odgovarajućem mestu gde zaposleni radi ili u prostorijama poslodavca. Takođe, Direktiva propisuje i da radnicima na određeno vreme treba biti omogućen pristup programima stručne obuke i usavršavanja u cilju poboljšanja sposobnosti, razvitka karijere i profesionalne mobilnosti. Na taj način pokušano je da se položaj zaposlenih na određeno vreme izjednači, do izvesne mere, sa položajem lica koja rade na neodređeno vreme.

STAV VKS

Brojne zloupotrebe zasnivanja radnog odnosa na određeno vreme u slučajevima koji nisu predviđeni zakonom, njegovog trajanja koje kroz više sukcesivnih ugovora i neujednačena sudska praksa u predmetima iz istog činjeničnog i pravnog osnova (utvrđujućih tužbi za utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vreme, stvorilo je potrebu da se povodom brojnih predmeta o svom stavu izjasni VKS, ne samo kroz pojedinačne revizijske odluke, nego i zauzimanjem odgovarajućeg stava o mogućnosti prerastanja radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme. Delimično je na potrebu zauzimanja stava uticala i neujednačena sudska praksa samog Vrhovnog kasacionog suda na koju je ukazao i Ustavni sud u svojoj odluci Už-404/2011 od 12.02.2014. godine u kojoj sud nakon podrobne analize činjenica utvrđenih u parnicama iz istog činjeničnog i pravnog osnova zaključuje da „Iz izloženog sledi da je Vrhovni kasacioni sud, kao sud poslednje instance, odlučujući o tužbenim zahtevima za preobražaj radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme u radni odnos zasnovan na neodređeno vreme i primeni odredbe člana 37. Zakona o radu, tj. o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, u osporavanoj presudi zauzeo različit stav od stava zauzetog o istim pitanjima u presudi Rev2 630/10 od 15. juna 2010. godine“.(3)

Radi ujednačavanja postojeće sudske prakse Vrhovni kasacioni sud na sednici Građanskog odeljenja dana 12.12.2012. godine ceneći da u stvarnosti, poslodavci, najčešće zbog promena u oblasti tehnologije, organizacije rada, uslova na tržištu ali i iz drugih razloga zaključuju ugovore na određeno vreme sukcesivno u ukupnom trajanju koje je često mnogo duže od jedne godine nalazi da se „više zaključenih ugovora o radu na određeno vreme (sukcesivni ugovori) imaju smatrati jednim ugovorom“, da „ako zaposleni radi na istovrsnim poslovima ukupno trajanje rada po više ugovora ne može biti duže od jedne godine“, te da je „za preobražaj je dovoljno da zaposleni radi još pet radnih dana“, da se „rok od pet dana računa se ili od isteka roka po jednom ugovoru ili po isteku jedne godine rada.“ Nadalje isti sud nalazi da „U slučaju kada bi se svaki sukcesivni ugovor tretirao kao zaseban i samostalan ugovor prava zaposlenih bi bila ugrožena i izigrana jer bi poslodavac mogao da radnika zapošljava u režimu radnog odnosa na određeno vreme ceo radni vek (40 godina)“Polazeći od navedenog utvrđenja “Građansko odeljenje je jednoglasno usvojilo drugo mišljenje“, navodeći da: „Radni odnos se po pravilu zasniva na neodređeno vreme.“ Međunarodni standardi rada predviđaju više formi fleksibilnih oblika rada i zapošljavanja u koje spada i rad na određeno vreme. Ali u cilju očuvanja prava na rad kao fundamentalnog ljudskog prava, međunarodni standardi izražavaju težnju ka stalnošću radnog odnosa. Radni odnos na neodređeno vreme je pravilo, a rad na određeno vreme je izuzetak. Zbog toga je i Zakon o radu ograničio trajanje radnog odnosa kod istog poslodavca na istim poslovima za period od 12 meseci (za razliku od ranijeg Zakona o radu koji je dopuštao zasnivanje radnog odnosa na određeno vreme do tri godine). Izuzetak je zamena odsutnog radnika. U stavu prvom citirane odredbe zakonodavac zapoveda poslodavcu da radni odnos neprekidno ili sa prekidima ne može trajati duže od 12 meseci. To je ključna limitirajuća odredba u citiranoj normi. U okviru tog roka može biti zaključeno više sukcesivnih ugovora. Ali čim protekne pet dana po jednom ugovoru ili završetku jedne godine rada (u hipotezi da zaposleni radi na istovrsnim poslovima), aktivira se pravilo o preobražaju (stav 4.), bez obzira na eventualno zaključenje novog ugovora, pa su se stekli uslovi za prerastanje radnog odnosa na neodređeno vreme. Svemu treba dodati zabranu rada na crno, eliminaciju fiktivnog rada i učinak pravila o fikciji zasnivanja radnog odnosa (član 32. stav 2. ZOR). Zaključenje novog ugovora o radu po isteku jedne godine (sve o hipotezi da se radi o istim poslovima) ne proizvodi pravni učinak jer je takav ugovor po zapovesti sadržanom u stavu prvom zabranjen. Između pravila o ograničenju (12 meseci) i sintagme “istek roka za koji je zasnovan radni odnos“ nema kolizije jer su to, kao što je navedeno, dve situacije. Treba ih tumačiti u povezanosti, gde zapovest zakona o limitu i ograničenom trajanju radnog odnosa na određeno vreme (12 meseci), ima prednost. Dakle, za obavljanje određenih poslova može se više puta zasnivati radni odnos na određeno vreme pri čemu ukupno trajanje po sukcesivnim ugovorima ne može biti duže od 12 meseci. Pri računanju ovog roka sabira se trajanje svakog radnog odnosa na određeno vreme i njihv zbir ne može da iznosi više od zakonom dozvoljenog. Ako bi se u slučaju obavljanja istovrsnih poslova kod istog poslodavca, svaki sukcesivni ugovor tretirao kao poseban ugovor zakon (a i međunarodni standardi) bi bio zloupotrebljavan pa bi poslodavac mogao da izigra pravilo o vremenskom ograničenju rada na određeno vreme. Zloupotreba prava je zabranjena (član 13. ZOO). To pravilo se supsidijerno primenjuje i u materiji radnog prava jer je ugovor o radu nastao i svoje poreklo vodi iz građanskog prava i na njega se supsidijerno primenjuju načela (principi) koji važe i za ugovorno pravo u opštem režimu. Sve što je rečeno za sukcesivne ugovore važi i za situacije kada poslodavac posle sukcesivnog ugovora donosi rešenje o otkazu i odmah potom zaključuje novi ugovor. I u tom slučaju važi (prednost ima) imperativno pravilo iz stava 1. o ukupnoj dužini rada na određeno vreme (12 meseci). Tužba za utvrđenje po pravilu ne zastareva. Ali imajući u vidu imeperativno procesno pravilo o sudskoj zaštiti iz Zakona o radu (član 195. ZOR) rok od 90 dana treba da teče od dana dostavljanja rešenja o otkazu jer je tada vidljiva povreda prava zaposlenog. U slučaju otpuštanja bez rešenja rok teče od faktičkog prekida rada jer je to momenat saznanja za povredu prava“. (4)

Iako je isti stav otkolonio dilemu nastalu u sudskoj praksi o značaju zaključenja više sukcesivnih ugovora i rešenja o otkazu poslednjeg ugovora o radu za pravo zaposlenog da u parnici pobija isto rešenje i traži utvrđenje da mu je radni odnos zasnovan na određeno po više ugovora o radu, radom na istovrsnim poslovima prerastao u radni odnos na određeno vreme ukoliko od poslednjeg otkaznog rešenja i saznanja za povredu prava podnese tužbu u roku predviđenom članom 195 Zakona o radu, ostala je dilema o računanju roka od 12, odnosno 24 meseca, kao maksimalnog roka za koji se jedan ili više ugovora o radu na određeno vreme mogu zaključiti u situaciji kada je ugovor o radu na određeno vreme zaključen u dva režima radnih odnosa (period pre i posle novela Zakona o radu iz 2014. godine koje su stupile na snagu 29.07.2014. godine). Navedenu dilemu stvorila je brojna praksa poslodavaca koji su nakon 29.07.2014. godine, sa zaposlenima zaključili ponovne ugovore o radu na određeno vreme na istovrsnim poslovima koje su u kontinuitetu obavljali do 12 meseci ili duže. Ista praksa bila je zanovana na mišljenju Ministarstva za rad, boračka i socijalna pitanja, Sektor za rad broj 011.00-150/2015-02 od 27.02.2015. godine u kome je isto ministarstvo iskazalo mišljenje da „Rok na koji su zaključeni ugovori na određeno vreme pre stupanja na snagu Zakona o izmenama i dopunama zakona o radu (29.07.2014. godine), ne uračunava se u rok od 24 meseca propisan navedenim Zakonom. Rok od 24 meseca računa se samo za ugovore zaključene počev od 29.07.2014. godine. (5). Isto mišljenje doneto nakon navedenih izmena i dopuna Zakona o radu i postupanje poslodavaca po istom, je i dovelo do brojnih sporova čiji je predmet utvrđenje radnog odnosa na neodređeno veme zbog prekoračenja zakonom propisanog roka za zasnivanje radnog odnosa na određeno vreme u dva režima radnih odnosa i u daljnjem i potrebe da se po ovom pitanju izjasne i redovni sudovi u istim postupcima.

SUDSKA PRAKSA

Navedena regulativa člana 37 stava 6 Zakona o radu polazi od uslova za prerastanje radnog odnosa na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme kroz zaključenje ugovora o radu suprotno odredbama zakona i ako zaposleni ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koji je zaključen ugovor o radu. Zaključenje ugovora o radu na određeno vreme suprotno zakonu može da nastane iz dva odvojena osnova, zbog nepostojanja objektivnih razloga za zaključenje takvog ugovora koji su opravdani rokom i izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja za vreme trajanja tih potreba (stav 1 istog člana) i zaključenje jednog ili više ugovora o radu na određeno vreme sa istim zaposlenim koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od 24 meseca (stav 2). Ako zaposleni po zaključenom ugovoru o radu na određeno vreme ostane na radu duže od pet radnih dana po isteku istog ugovora dolazi do prerastanja njegovog radnog odnosa na neodređeno vreme. Navedena odredba je jasna i u sudskoj praksi ne stvara dilemu o mogućnostima prerastanja radnog odnosa u tom slučaju. Pri tome se pod radom duže od pet radnih dana podrazumeva efektivan rad zaposlenog, pa u slučaju godišnjeg odmora ili drugog vida odsustva do prerastanja neće doći. Međutim, kada zaposleni zasnuje radni odnos na određeno vreme izvan slučajeva prediđenih zakonom, u pravilu na sistematizovanim poslovima čije obavljanje ima trajni karakter kroz iskaz da se isti radni odnos može zasnovati ako je njegovo trajanje određeno objektivnim razlozima dolazi do mogućnosti utvrđenja radnog odnosa na određeno vreme. Stoga navedene uslove u svakom konkretnom slučaju treba sa pažnjom ispitati zbog mogućih zloupotreba poslodavaca i zasnivanja radnog odnosa na određeno vreme i kada objektivni uslovi za to ne postoje. Naveden uslov je činjenično pitanje u svakoj konkretnoj parnici koje sud mora sa pažnjom ispitati. Pri tome radni odnos zasnovan po jednom ili više sukcesivnih ugovora na određeno vreme duže od 24 meseca sa prekidima ili bez prekida stvara osnov za prerastanje radnog odnosa. Na iste uslove ukazuje i brojna sudska praksa na koju se na dalje ukazuje: Tako Vrhovni kasacioni sud u odluci Rev2.601/2015 od 27.12.2016. godine preinačujući drugostepenu presudu i odbijajući žalbu tuženog nalazi da “Pravnu prirodu ugovora ne određuje njegov naziv, već suština pravnog odnosa koji je njime zasnovan.Između zaključenih ugovora stranaka nema razlike, zbog čega se oni posmatraju kao jedan ugovor. U suprotnom, ako bi se u slučaju obavljanja istovrsnih poslova kod istog poslodavca u kontinuitetu, svaki ugovor tretirao kao poseban ugovor, omogućila bi se zloupotreba prava. Prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tuženi kroz fiktivno otkazivanje, odnosno prekide ugovora, pokušao da radni odnos tužioca predstavi kao rad van radnog odnosa, dok u suštini tužilac nije imao prekida u radu u obavljanju poslova kod tuženog, koji su trajni, kontinuirani i predviđeni Pravilnikom o sistematizaciji, što upućuje da je zaključivanjem pojedinačnih ugovora sa tužiocem, tuženi zloupotrebio pravo iz citiranog člana 197 Zakona o radu. Zloupotreba prava je zabranjena (član 13 ZOO) i sud joj ne može pružiti pravnu zaštitu, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud“.

Iskaz sadržan u odredbi člana 37 Zakona o radu da trajnje ugovora o radu mora biti određeno objektivnim razlozima upućuje na zaključak da ako objektivni razlozi za zaključenje istog ugovora ne postoje, nema ni zakonitosti zaključenja istog ugovora. Stoga fiktivni i simulovani ugovori o delu, ugovori o privremenim i povremenim poslovima ili ugovori o stručnom usavršavanju ili drugi vidovi sličnih ugovora van radnog odnosa, kao i ugovori o radu na određeno vreme zaključeni bez objektivnih razloga ne uživaju sudsku zaštitu. Na ovo ukazuje i Vrhovni kasacioni sud u svojoj odluci Rev2.2047/2018 od 06.03.2019. godine kroz iskaz da „Zaključivanje novog ugovora o radu na određeno vreme po proteku navedenog roka, a zbog zamene privremeno odsustnog zaposlenog u poslove u istoj radnoj jedinici, po pravilnoj oceni prvostepenog suda predstavlja zloupotrebu prava i mogućnost tužioca da zaključi ugovor o radu na nedoređeno vreme za poslove koje sve vreme kontinuirano obavlja. Stoga tužilac je faktički i dalje nastavio da obavlja poslove dostavljača sa punim radnim vremenom u istoj radnoj jedinici i u pariodu dužem od 5 dana po isteku 24 meseca za koje je imao zaključen ugovor o radu na određeno vreme, a ne poslove tehničara u pošti poštara I za koje je dobijao fiktivne ugovore za zamenu privremeno odsustnih radnika. Zaključujući navedene fiktivne ugovore tuženi je zloupotrebio zakonske odredbe, pa oni na osnovu odredbe člana 66 Zakona o obligacionim odnosima kao fiktivni nemaju dejstva prema ugovornim stranama. Stoga pravilno zaključuje prvostepeni sud da je protekom 5 dana počev od isteka roka od 24 meseca u kojima je po ugovornog odnosa na određenoi vreme obavljao poslove, odnosno 23.11.2016. godine došlo do prerastanja radnog odnosa iz radnog odnosa na određeno vreme u radni odnos na nedoređeno vreme.“

Nažalost u sudskoj praksi prvostepenih sudova retke su odluke u kojima se nakon potpune analize uslova pod kojima je zaključen ugovor o radu na određeno vreme utvrđuje postojanje zloupotrebe poslodavaca i odsustva objektivnih razloga za zaključenje ugovora o radu na određeno vreme. Očigledno je da sudovi, odnosno punomoćnici tužilaca nisu uočili da je jedan od zakonskih uslova za mogućnost prerastanja radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme i odsustvo objektivnih i stvarnih razloga za zaključenje istog ugovora.

Isti stav Vrhovni kasacioni sud zauzima ceneći konkretnu činjeničnu i pravnu situaciju i u odluci Rev2.2115/2017 od 20.09.2018. godine u kojoj zaključuje da je: „Donošenjem rešenja o prestanku radnog odnosa zaključivanjem novih ugovora na određeno vreme tuženi je zloupotrebio zakon, jer je to činio sa ciljem da tužiocu onemogući da zasnuje radni odnos na nedoređeno vreme, i ako je postojala neprekidna potreba za njenim radnim angažovanjem u trajanju od punih 13 godina. Ugovor o radu je vrsta građanskopravnog ugovora i na njega se stoga primenjuju opšta načela ugovornog prava, pa je kod ove vrste ugovora zabranjeno vršenje prava protivno cilju (član 13 Zakona o obligacionim odnosima).“

Dakle, Vrhovni kasacioni sud spram konkretne činjenične i pravne situacije ceni mogućnost prerastanja radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme, bez obzira na pravnu prirodu zaključenog ugovora o radnom angažovanju zaposlenog. Stoga se ne može izvući opšti zaključak da rad po ugovoru o delu ili zaključenjem ugovora o privremenim i povremenim poslovima ili drugi sličan ugovor ne može dovesti do zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vreme. Tako Vrhovni kasacioni sud u odluci Rev2.347/2015 od 10.06.2015.godine nalazi da je „tužilac angažovan na obavljanju sezonskih poslova za vreme kampanje branja i prerade šećerne repe, kada kod tuženog postoji potreba za angažovanjem tih radnika zbog povećanog obima posla i to na poslovima koji nisu sistematizovani kao stalna radna mesta i koji se uglavnom tretiraju kao pomoćni poslovi. Imajući u vidu upravo karakter ovih poslovada se radi o povremenim poslovima, zakon tu vrstu rada tretira kao rad van radnog odnosa, koji ne može prerasti u radni odnos, pa ni u situaciji kada traje duže nego što je to zakonom predviđeno, kao u konkretnom slučaju. Ovaj sud je saglasan sa navodima revizije da se ovaj institut povremenih i privremenih poslova može zlupotrebljavati i koristiti u situacijama kad kod poslodavca postoji stalna potreba za obavljaljem određenog posla, ali u konkretnom slučaju, prema utvrđenom činjeničnom stanju koje se u postupku po reviziji ne može ispitivati, tužilac je obavljao poslove na kojima je angažovan samo za vreme kampanje šećerne repe, za koje tuženi kao poslodavac nije predvideo stalna radna mesta. Sistematizacija radnih mesta, obim i opis poslova, broj izvršilaca i drugo vezano za obavljanje delatnosti, je u isključivoj nadležnosti poslodavca, odnosno njegovog poslovodnog organa, a tužilac u toku ovog postupka nije dokazao da je tuženi prilikom zaključenja osporenih ugovora, zloupotrebio svoja ovlašćenja“.(6)

S obzirom na odredbu člana 37 stav 4 važećeg Zakona o radu kojom je trajanje radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme određeno maksimalnim rokom od 24 meseca kod jednog ili više sukcesivnih ugovora Vrhovni kasacioni sud je ceneći opšte prihvaćen princip da se uslovi za prerastanje radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme cene prema uslovima pod kojima je zaključen prvi ugovor o radu na određeno vreme zauzeo i stav o značaju noveliranog Zakona o radu koji je stupio na snagu 29.07.2014. godine. Tako je u odluci Rev2. 1352/2018 od 05.07.2018. godine isti sud izneo stav „Pogrešno je stanovište revidenta da se ugovori o radu na određeno vreme zaključeni pre stupanja na snagu Zakona o radu ne računaju u rok od 24 meseca utvrđen važećim zakonom o radu, te da se taj rok računa samo za ugovore zaključene počev od 29.07.2014. godine kada su izmene stupile na snagu. Odredbom člana 37 stav 1 i 4 prethodnog Zakona o radu, koji je važio u vreme zasnivanja radnog odnosa tužioca, radni odnos na određeno vreme zasniva se pod određenim zakonskim uslovima s tim da tako zasnovan radni odnos neprekidno ili sa prekidima nije mogao trajati duže od 12 meseci…..“ „Obzirom da je tužilac u kontinuitetu bez prekida na istom radnom mestu bio kod tuženog na radu počev od januara 2014. godine do 14.01.2017. godine pravilan je stav nižestepenih sudova da je primenom navedene odredbe došlo do prerastanja radnog odnosa tužioca na neodređeno vreme“ .

Primenjujući navedeni princip Vrhovni kasacioni sud u odluci Rev2.2456/2017 od 31.10.2018. godine navodi da: „Za primenu citiranih zakonskih odredaba potrebno je imati u vidu da se više zaključenih ugovora o radu na određeno vreme (sukcesivni ugovori) imaju smatrati jednim ugovorom. Ako zaposleni radi na istovrsnim poslovima ukupno trajanje rada po više ugovora ne može biti duže od jedne godine.Za preobražaj radnog odnosa je dovoljno da zaposleni radi još pet radnih dana. Taj rok od pet dana računa se ili od isteka roka po jednom ugovoru ili poisteku jedne godine rada. Naime, radni odnos na neodređeno vreme je pravilo, a rad na određeno vreme je izuzetak. Zbog toga je Zakonom o radu ograničeno trajanje radnog odnosa kod istog poslodavca na istim poslovima na period od 12 meseci, U stavu 1 člana 37 Zakona o radu propisano je da radni odnos neprekidno ili sa prekidima ne može trajati duže od 12 meseci. U okviru tog roka može biti zaključeno više sukcesivnih ugovora, ali čim protekne pet dana po jednom ugovoru ili završetku jedne godine rada ( rada na istovrsnim poslovima), aktivira se pravilo o preobražaju, bez obzira na eventualno zaključenje novih ugovora, pa su se stekli uslovi za prerastanje radnog odnosa na nedoređeno vreme. Dakle, za obavljanje određenih poslova može se viže puta zasnovati radni odnos na određeno vreme, pri čemu ukupno trajanje po sukcesivnim ugovorima ne može biti duže od 12 meseci…..“

U istoj odluci Vrhovni kasacioni sud se izjasnio i na tvrdnje tuženog da su pogrešno nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo ne ceneći činjenicu da je novelama Zakona o radu od 29.07.2014. godine rok za zaključenje radnogodnosa na određeno vreme produžen sa maksimalno 12 meseci na rok od maksimalno 24 meseca. Neprihvatajući iste navode VKS u odluci navodi. “Naime, tačno je da je Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o radu (Službeni glasnik RS br. 75/14) izmenjena odredba člana 37 Zakona o radu na navedeni način, međutim to nema značaja u konkretnom slučaju, zato što je do preobražaja radnog odnosa na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme došlo protekom roka od 12 meseci rada tužioca, jer je materijalno pravni propis merodavan za ocenu postojanja uslova za preobražaj radnog odnosa onaj koji je bio na snazi u vreme prvog zaključenog ugovora o radu na određeno vreme, odnosno u vreme početka rada zaposlenog“.

Dakle, Vrhovni kasacioni sud polazeći od principa da se uslovi za prerastanje (preobražaj) radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme cene prema uslovima u trenutku zaključenja prvog ugovora o radu ne isključuje primenu noveliranih odredbi Zakona o radu u primeni nakon 29.07.2014. godine. Tako u najnovijoj odluci Rev2.1996/2017 od 30.05.2019. godine kroz iskaz ponavlja svoj raniji stav da se „Ispunjenost uslova za priznanje nekog prava se ceni po pravilu prema zakonu koji je važio u vreme donošenja odluke. Međutim, ako je jedan pravni odnos nastao za vreme važenja jednog zakona i traje u kontinuitetu i u periodu važenja kasnijeg zakona novi zakon će se primenjivati ukoliko je povoljniji za stranku. U tom slučaju, ispunjeni su zakonski uslovi za prerastanje radnog odnosa tužioca na određeno vreme u radni odnosa na neodređeno vreme i prema citiranim odredbama, važećim u vreme zasnivanja radnog odnosa tužioca kao i u vreme njegovog prestanka, jer je za pravilno presuđenje relevantan ukupan period rada tužioca kod tuženog na određeno vreme. Naime, u ovom slučaju se ne radi o oročenim poslovima već kontinuiranim koji nemaju sezonski karakter, ne predstavaju rad na određenom projektu, niti rad privremenog karaktera zbog povećanog obima posla, jer je očigledno da kontiniuiran rad u trajanju od 28,5 meseci predstavlja odraz stalne potrebe poslodavca. Svi ugovori o radu na određeno vreme zaključeni između stranka (11 ugovora i tri aneksa), zaključivani u vremenskom kontinuitetu za obavljanje istovrsnih poslova se smatraju jednim ugovorom. Ukoliko bi se u slučaju obavljanja istovrsnih poslova kod istog poslodavca svaki sukcesivni ugovor tretirao kao poseban ugovor, zakon bi mogao da bude zloupotrebljen, jer bi poslodavca mogao da izigra pravila o vremenskom ograničenju rada na određeno vreme, Stoga, je pobijanom odlukom pravilno uzet u obzir ukupan vremenski period, koji je tužilac proveo na radu kod tuženog po svim ugovorima o radu na odrešeno vreme, jer suprotno navodima revizije rok od 24 meseca ne računa od stupanja na snagu noveliranih odredbi Zakona o radu, niti se radi o retroativnoj primeni prava i tužbeni zahtev za prerastanje radnog odnosa i poništaj otkaza ugovora o radu je pravilno usvojen.“

Navedeni stav zasnovan na pravilnom ciljnom tumačenju odredbe člana 37 Zakona o radu koji odgovara opšte prihvaćenom stavu sadržanom u Direktivi EU br 1999/70/EZ kojom je radni odnos na neodređeno vreme standardni oblika rada, a radni odnos na određeno vreme zakonom uređen odnos koji mora biti vremenski oročen.

Pri tome je potrebno naglasiti da ugovori o radu zaključeni na određeno vreme po isteku maksimalnog roka od 24 meseca, nemaju značaja za radno pravni status zaposlenog čiji je radni odnos zasnovan na određeno vreme prerastao u radni odnos na neodređeno vreme. Na to ukazuje odluka VKS Rev2.2673/2018 od 06.03.2019. godine u kojoj isti sud nalazi da: „Ugovor o radu zaključen po isteku roka od 24 meseca, ne proizvodi pravno dejstvo, jer je suprotan članu 37 stav 1 Zakona o radu i kao takav je zabranjen, što dalje znači da je nezakonito i rešenje direktora tuženog kojim je tužilji otkazan ugovor o radu (zaključen 06.09.2016. godine). Kako je rešenje poništeno kao nezakonito, tužena je obavezana da tužilju vrati na rad i isplati joj izostale zarade od 17.05.2017. godine do vraćanja na rad sa pripadajućom kamatom, u smislu člana 191 Zakona o radu.“

Kako se više sukcesivno zaključenih ugovora o radu na određeno vreme promatraju kao jedan jedinstveni ugovor u odnosu na maksimalni zakonom propisan rok za zasnivanje radnog odnosa na određeno vreme bez značaja za odluku i samo utvrđenje postojanja uslova za prerastanje tako zasnovanog radnog odnosa je činjenica da zaposleni nije pobijao pojedinačna otkazna rešenja poslodavca kojima su isti ugovori otkazivani zbog isteka roka na koji su zasnovani. Stoga se ne može prihvatiti stav pojedinih autora i sudska praksa pojedinih sudova zasnovana na istom stavu da „pravosnažna rešenja o prestanku radnog odnosa imaju materijalno pravnu posledicu raskid radno funkcionalne veze i da prisustvo tog akta predstavlja smetnju da se u istoj situaciji ostvari preobražaj radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme u radni odnos zasnovan na neodređeno vreme“ (7).

Pri tome treba ukazati na jedinstven stav sudske prakse Vrhovnog kasacionog suda o roku za sudsku zaštitu kod utvrđenja postojanja radnog odnosa iz odluke Rev2.1176/2013 od 05.06.2014. godine u kojoj je isti sud zauzeo stav da: „Rok od 90 dana za podnošenje tužbe od prijema rešenja kojim su povređena prava zaposlenog, odnosno od faktičkog prestanka rada važi i kod zahteva za utvrđenje da je zasnovan radni odnos na neodređeno vreme. Otuda pravosnažnošću rešenja o prestanku radnog odnosa na određeno vreme, zaposleni gubi, ne samo pravo da to rešenje pobija, već i da traži preobražaj radnog odnosa…“

Izjašnjavajući se uslovima za preobražaj radnog odnosa u odluci Rev2.2292/2017 od 11.10.2017. godine VKS nalazi da: „Suprotno navodima revizije Vrhovni kasacioni sud je našao da su nižestepeni sudovi pravilno primenili materijalno pravo i to odredbe člana 37 Zakona o radu (Službeni glasnik RS br. 24/05….32/13) koje su važile u vreme zasnivanja radnog odnosa tužioca. Ovakvo stanovište počiva na ustaljenoj sudskoj praksi koja se odnosi na način rešavanja tzv. Sukoba zakona u vremenu. Naime, ispunjenost uslova za priznavanje nekog prava ceni se po pravilu prema zakonu koji važi u vreme donošenja odluke. Međutim, ako je jaedan pravni odnos nastao za vreme važenja jednog zakona i traje u kontinuitetu i u periodu važenja kasnijeg zakona, novi zakon će se primenjivati jedino ako je povoljniji za stranku. Kako je tužilac ugovor o zasnivanju rada na određeno vreme kod tuženog zaključio dana 01.10.2013. godine, to je merodavno materijalno prava koje je važilo u tom trenutku, prema kome trajanje radnog odnosa na određeno vreme ne može biti duže od 12 meseci, a za preobražaj u radni odnos na neodređeno vreme je dovoljno da zaposleni radi još pet radnih dana. Po isteku tog roka u ovom slučaju aktiviralo se pravo tužioca na preobražaj radnog odnosa iz radnog odnosa na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme.“

ZAKLJUČAK

Ceneći izneto, zaključak se nameće sam po sebi, kako o pravnim posledicama nezakonitog prestanka radnog odnosa i regulativi člana 191 Zakona o radu u odnosu na regulativu opštih odredbi o naknadi štete predviđenim Zakonom o obligacionim odnosima, prema zahtevu oštećenog zaposlenog za naknadom materijalne štete u vidu izgubljene zarade i drugih primanja, tako i prema istom zahtevu za naknadom eventualne nematerijalne štete. Materijalni osnov prestanka radnog odnosa koji sprečava vraćanje zaposlenog na rad osnovano postavlja pitanje zakonitosti osnova u odnosu na nezakonitost procesnih razloga otkaza („defekta procedure“). Iako isto razlikovanje predstavlja po nekim autorima „revolucionarno rešenje“, otvara brojne dileme koje postojeća sudska praksa mora da reši. S obzirom na brojne ustavne žalbe čiji je predmet povreda prava na pravično suđenje iz domena radnih odnosa, nesumnjivo je da će budući stavovi istog suda bitno uticati i na sudsku praksu redovnih sudova i time možda otkloniti i neke dileme na koje nije ukazano u ovom članku.

NAPOMENE:

*Quaeras de dubiis legum bene discere si vis*

1)-Zakona o radu (Službeni glasnik RS br. 24/05, 61/05, 54/09, 32/13, 74/14, 13/17, 113/17 i 95/18)

-„Radni odnos je dobrovoljan, pravno regulisan rad koji radnik obavlja lično na organizovan način, odnosno kroz organizovane forme, primajući za taj rad nagradu-platu“-Prof. Vlajko Brajić-„Radno pravo“- Savremena administracija-Beograd-2001

2)-vidi Zakon o radu RH (Narodne novine br. 93/14 i 27/17-član 12), Zakon o radu Crne Gore (Sl. list CG br. 49/2008….4/2018-član 25), Zakon o radu BIH (Sl.novine BIH br. 26/16 i 89/18-član 22) i Zakon o radu Republike Srpske (Sl.glasnik RS br. 1/2016 i 66/2018-član 39).

3)-vidi Už-404/2011 od 12.02.2012. godine i Už-4612/2011 od 17.07.2014. godine-sajt Ustavnog suda

4)-sednica Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda od 25.12.2012. godine-sajt VKS

5)-Bilten službenih mišljenja-Ministrstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja br. 2/2015- strana 27).

6)-isto u odluci Rev2.1772/2017 od 04.04.2018. godine ceneći rad tužilje preko omladinske zadruge i član 3 stav Zakona o zadrugama i odluci Ustavnog suda Už-3873/2011 od 11.07.2014. godine u kojoj se isti sud izjasnio o mogućnosti prerastanja radnog odnosa po zaključenim ugovorima o delu-sajt Ustavnog suda.

7)-vidi Borivoje Živković „Rešenje o prestanku radog odnosa i preobražaj radnog odnosa“-Izbor sudske prakse br. 1/2016

SUDSKA PRAKSA

Sudska praksa Vrhovnog kasacionog suda je brojna sa odlukama u kojima je isti sud nakon otkaza ugovora o radu zaposlenom zasnovanog na određeno vreme izjašnjavao se o prerastanju istog radnog odnosa u radni odnos na neodređeno vreme. Stoga se samo delimično navode samo neke, najnovije i karakteristične odluke istog suda.

Rev2.3177/2017 od 31.10.2018. godine:

„Kako je tužilac tokom postupka dokazao da je obavljao faktički rad kod tuženog u periodu od 24.02.2012. godine, sa svim karakteristikama redovnog radnog odnosa, pravilno su nižestepeni sudovi ocenili da je tužbeni zahtev tužioca za utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vreme kod tuženog počev od 24.02.2012. godine osnovan, bez obzira na činjenicu što između tužioca i tuženog kao poslodavca nije zaključen ugovor o radu u pisanom obliku, jer je očigledno da je za to kriv poslodavac.“

Rev2.696/2018 od 30.05.2018. godine:

„Imajući u vidu navedeno da, s obzirom da je tužilja sa tuženim zaključivala ugovore o radu na određeno vreme u dva različita zakonska režima, rok od 24 meseca predviđen važećim Zakonom o radu od 29.07.2014. godine, kao maksimalni zakonom propsani rok za trajanje ugovora o radu na određeno vreme, u ovom slučaju se računa počev od zaključenog ugovora o radu br. 4/565 od 10.10.2014. godine, sa danom stupanja na rad 11.10.2014. godine i predviđenim rokom od 6 meseci zbog povećanog obima posla.“

Rev2.1965/2018 od 22.11.2018. godine:

„Ugovor o radu zaključuje se pre stupanja zaposlenog na rad, u pismenom obliku. Ako poslodavac sa zaposlenim ne zaključi ugovor o radu pre stupanja zaposlenog na rad u pisanom obliku, smatra se da je zaposleni zasnovao radni odnos na neodređeno vreme danom stupanja na rad. Na ovo ukazuje odredba člana 32 Zakona o radu. U konkretnom slučaju tokom postupka je utvrđeno da je tužilac od 01.12.2013. godine radio kod tuženog bez zaključenog ugovora kojim bi bio regulisan njegov radnopravni staus. Stoga pravilno nižestepeni sudovi nalaze da se smatra daje tužilac zasnovao radni odnos na neodređeno vreme danom početka rada bez zaključenog ugovora.“

Rev2.2574/2017 od 27.06.2018. godine:

„S obzirom da je utvrđeno da je tužilja kod tužene stupila na rad i neprekidno radila bez zaključenog ugovora o radu počev od 18.02.2012. godine sve do 04.06.2016. godine, kada joj je usmeno saopšteno da više ne dolazi na rad, pravilno je njen tužbeni zahtev za utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vreme kod tužene usvojen u smislu citirane zakonske odredbe,i tužena obavezana da je vrati na rad u smislu člana 191 stav 1 Zakona o radu.“

Rev2.224/2018 od 15.11.2018. godine:

„Zbog prekida u radu koji je bio duži od 30 dana, vreme koje je tužilja provela na radu kod tuženog ne možese sabrati, a osim toga tužilja nije po isteku nijednog ugovora za koji je zsnovan radni odnos nastavila da radi pet radnih dana, što bi vodilo preobražaju radnog odnosa na određeno vreme u u radni odnos na nedcoređeno vreme u smislu člana 37 stav 4 Zakona o radu. Kako nisu ispunjeni uslovi propisani članom 37 Zakona o radu, koji je bio na snazi, kako u vreme zaključenja prvog ugvora o radu, tako i u vreme prestanka radnog odnosa protekom vremena na koji je zaključen poslednji ugovor o radu na određeno vreme, to je tužbeni zahtev za utvrđenje da je tužilja zasnovala radni odnos na nedcoređeno vreme kod tuženog, neosnovan.“

Rev2.3064/2017 od 10.05.2018. godine:

„Drugostepeni sud je zaključio, da tužilac nije dolazio redovno na rad, nije radio svaki dan, nije ni imao utvrđeno radno vreme, da je dolazio na rad po potrebi, kada je bilo posla, da je u okviru spornog perioda radnog angažovanja kod tuženog, jedno vreme bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca (JKP“ 7 Oktobar“) i da je očigledno da je tužilac dolazio kod tuženog na rad povremeno i po potrebi radi obavljanja poslova koji kod tuženog nisu sistematizovani, da je namera tuženog bila povremeno i privremeno sezonsko angažovanje tužioca za obavljanje određenih poslova, pa da nije bilo osnova za zaključak o nastupanju pravne fikcije iz odredbe člana 32 Zakona o radu.“

Rev2.2236/2017 od 06.06.2018. godine:

„U konkretnom slučaju tužilac je u periodu od 28.03.2013. godine pa do 30.09.2015. godine zaključivao više ugovora o radu na određeno vreme, a u pitanju je pariod od preko dve godine neprekidnog rada (dve godine, jedan mesec i dva dana) u kome je tužilac obavljao iste poslove vozača-konduktera, pa je u skladu sa članom 37 stav 1 i 4 Zakona o radu došlo do preobražaja njegovog radnog odnosa na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi.“

Rev2.261/2018 od 30.11.2018. godine:

„S obzirom da je tužilja kod tuženog posle isteka poslednjeg ugovora o radu na određeno vreme nastavila da radi više od pet radnih dana, a da je tuženi kao poslodavac postupio protivno odredbama Zakona o radu, proizilazi zaključak da su po isteku poslednjeg ugovora o radu na određeno vreme i nastavkom rada tužilje kod tuženog u trajanju od pet uzastopnih radnih dana, nastali uslovi iz člana 34 stav 4 Zakona o radu za prerastanje radnog odnosa na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme.“

Rev2.2237/2017 od 27.06.2018. godine.

„U konkretnoj pravnoj situaciji primenjuje se i Zakon o radu sa izmenama i dopunama, jer je u vreme važenja tog zakona tužilja zaključila nekoliko ugovora o radu i jer joj je rešenje o prestanku radnog odnosa direktor tuženog doneo po tom zakonu. Međutim, suprotno revizijskim navodina vreme koje je tužilja radila za vreme važenja prethodnog zakona ne može se zanemariti. Naprotiv, tužilja je radila neprekidno kod tuženog na istim poslovima počev od 04.11.2013. godine pa do 03.12.2015. godine, odnosno radila je ukupno 25 mseci….“Imajući u vidu da zakon dozvoljava maksimalno ugovaranje rada na određeno vreme za period ne duži od 24 meseca, to zaključenje novih sukcesivnih ugovora odmah po prestanku rada predstavlja zloupotrebu prava, jer to ukazuje da se ne radi o oročenim poslovima, već o kontinuiranim poslov ima koji nemaju sezonski karakter ne predstavaju rad na odcređenom projektu,a ni rad privremenog karaktera zbog povećanog obima posla. Naprotiv kontinuirani rad u trajanju od 25 meseci predstavlja odraz stalne potrebe poslodavca.“.

Rev2.1781/2018 od 13.09.2018. godine:

„…..Tuženi je u spornim ugovorima koje je zaključio sa tužiljom, kao osnov zaključenja naveo zamenu odsustnog radnika, iako se radilo o popunjavanju radnog mesta koje je ostalo upražnjeno i za koje je potreba bila trajna, jer je zaposlenom koji je radio na tom radnom mestu prestao radni odnos usled ostvarenja prava na penziju. Dakle, tuženi je sa tužiljom zaključivao sporne ugovore na određeno vreme suprotno stavu 1 člana 37 zakona, zbog čega se ima smatrati da je radni odnosdž tužilje kod tuženog zasnovan na neodređeno vreme saglasno stavu 6 člana 37 ovog zakona.“

Rev2.1325/2015 od 27.04.2017. godine.

„Imajući u vidu citiranu odredbu člana 199 stav 1 Zakona o radu i pravilo da se pravna priroda pravnog posla ceni prema sadržini i cilju koji su stranke ugovorom htele da postignu, a ne po nazivu pravnog posla, revizijski sud je našao da ugovori o delu zaključeni između tužioca i tužene predstavljaju privodne (simulovane ili fiktivne) ugovore. Naime, prividan je onaj ugovor koji nije zaključen kao saglasnost volja ugovornih strana, nego je nastao kao saglasnost volje ugovornih strana da se stvori privid o zaključenju tog ugovora. Kod tužene je očigledno postojala potreba za obavljanjem različitih poslova iz njene delatnosti i te poslove je u navedenom periodu obavljao tužilac, s tim što je poslove održavanja u PJ „Stočarstvo“ radio neprekidno čak 19 meseci, pa je revizijski sud našao da je stvarna volja tužene bila da putem ovih ugovora obezbedi vršenje rada za kojim je imala potrebu, a stvarna volja tužioca da radi i sebi obezbedi egzistenciju. Na osnovu člana 66 stav 1 ZOO prividan ugovor ne proizvodi pravno dejstvo između ugovornih strana, zbog čega rad tužioca od početka 22.08.2005. godine i dalje predstavlja stupanje na rad i vrešenje rada bez zaključenog ugovora o radu, čime su se stekli uslovi za primenu pravne fikcije ustanovljene članom 32 stav 2 Zakona o radu o postojanju radnog odnosa na neodređeno vreme.“

Napomena: Tekst je prvobitno objavljen u časopisu “Advokatska Kancelarija”, broj 63, novembar 2019. god.

Da li roditelj ima pravo na regres izdržavanja od drugog roditelja?
– Višegodišnje sporno pitanje, neujednačena sudska praksa
i odluka Ustavnog suda (za koju se izgleda ne zna) –

Povod za ovaj tekst je neujednačena, odnosno nejednaka prema svim strankama, sudska praksa u vezi sa pravom roditelja na regres izdržavanja od drugog roditelja, odnosno u vezi sa pitanjem da li roditelj spada u lica koje imaju takvo pravo u smislu člana 165. Porodičnog zakona. Ovo stanje traje već duže vreme, praktično od početka primene Porodičnog zakona („Sl. glasnik RS“, br. 18/2005), a u tumačenju konkretne odredbe razlikuju se shvatanja apelacionih sudova, menjaju se tokom vremena stavovi Vrhovnog, odnosno Vrhovnog kasacionog suda, nauka ima svoje stanovište. O ovoj temi već je pisano, a razlog zbog čega se i mi bavimo njom je upravo ono što izdvaja ovaj časopis – niko od prethodno navedenih interpretatora odredbe o regresu, očigledno ne zna za odluku Ustavnog suda u kojoj je takođe izražen stav povodom ovog pitanja, pa čak ni sudija koji je u vreme donošenja odluke bio u sastavu ovog suda.

1. Relevantne odredbe

Ustav Republike Srbije („Sl. glasnik RS“, broj 98/2006) u članu 65. određuje prava i dužnosti roditelja:

Roditelji imaju pravo i dužnost da izdržavaju, vaspitavaju i obrazuju svoju decu, i u tome su ravnopravni.

Sva ili pojedina prava mogu jednom ili oboma roditeljima biti oduzeta ili ograničena samo odlukom suda, ako je to u najboljem interesu deteta, u skladu sa zakonom.

Članom 165. Porodičnog zakona („Sl. glasnik RS“, broj 18/2005, 72/2011-dr. zakon i 6/2015) propisano je sledeće:

(1) Lice koje je faktički davalo izdržavanje, a nije imalo pravnu obavezu, ima pravo na naknadu od lica koje je po ovom zakonu bilo dužno da daje izdržavanje.

(2) Ako je više lica istovremeno bilo dužno da daje izdržavanje, njihova obaveza je solidarna.

Članom 166. istog zakona propisano je:

(1) Supružnik ostvaruje pravo na izdržavanje prvenstveno od drugog supružnika.

(2) Krvni srodnici ostvaruju međusobno pravo na izdržavanje redosledom kojim nasleđuju na osnovu zakona.

(3) Tazbinski srodnici ostvaruju međusobno pravo na izdržavanje posle krvnih srodnika.

(4) Ako ima više poverilaca izdržavanja, pravo deteta na izdržavanje ima prvenstvo.

(5) Ako je više lica istovremeno dužno da daje izdržavanje, njihova obaveza je podeljena.

Zakon o braku i porodičnim odnosima („Sl. glasnik SRS“, br. 22/80 i 11/88 i „Sl. glasnik RS“, br. 22/93, 25/93, 35/94, 46/95 i 29/2001), u članu 319. je određivao:

Fizičko ili pravno lice koje je snosilo troškove izdržavanja nekog lica može tužbom tražiti naknadu tih troškova od onoga, ko je po ovom zakonu dužan da daje izdržavanje, ukoliko su učinjeni troškovi bili potrebni.

Ako je više lica zajednički dužno da daje izdržavanje, oni solidarno odgovaraju trećem licu za učinjene troškove izdržavanja, do visine svojih materijalnih mogućnosti.

U slučaju smrti lica koje je ostvarivalo stalnu novčanu pomoć po propisima o socijalnoj zaštiti, troškovi ove pomoći mogu se naplatiti iz njegove zaostavštine bez obzira da li su njegovi naslednici lica koja su po zakonu bila dužna da ga izdržavaju.

Pored odredbi Porodičnog zakona, relevantne su i sledeće odredbe Zakona o obligacionim odnosima, koje se odnose na sticanje bez osnova:

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Član 211.

Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahteva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbegao prinudu.

Član 213.

Ne može se tražiti ono što je dato ili učinjeno na ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti.

Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.

Član 218.

Ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtevati naknadu od njega.

2. Praksa apelacionih sudova

2.1. Apelacioni sud u Beogradu

Apelacioni sud u Beogradu usvojio je pravno shvatanje na sednici svih sudija održanoj dana 1. oktobra 2013. godine. Zajedničko izdvojeno mišljenje u odnosu na pravno shvatanje dalo je čak 15 sudija ovog suda.

Ovo shvatanje glasi:

Roditelj koji je, isključivo ili u delu većem no što je obavezan, učestvovao u izdržavanju deteta ima pravo regresa od drugog roditelja koji je tu svoju obavezu u celosti ili delimično zanemario.

U obrazloženju ovog shvatanja, između ostalog, navedeno je da u sudskoj praksi ne postoji, osim određenih odluka Vrhovnog kasacionog suda, u kojima je izražen suprotan stav u odnosu na ovo shvatanje, drugačija odluka, odnosno odluka ili određeni stav prema kojima se odbijaju zahtevi roditelja koji je isključivo izdržavao dete da mu drugi roditelj delimično naknadi te troškove. Prema ovom sudu, postojale su tri odluke sa takvim ishodom, ali nisu se zasnivale na istom činjeničnom stanju. Jedna odluka je bila odluka Vrhovnog suda Srbije Rev.101/81, gde je zahtev odbijen a radilo se o roditelju koji je posle razvoda braka i odluke da deca budu poverana drugom roditelju na staranje zadržao decu i nije hteo da ih preda drugom roditelju koji je preduzimao sve pravne mere da dođe do toga da mu deca budu predata kako bi mogao da vrši svoju obavezu. Drugi slučaj je bila odluka Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine Gž. 769/70. Sud je utvrdio da se radilo o tome da je roditelj koji je sam izdržavao dete, to radio u nameri da na taj način učini drugom roditelju ili detetu poklon. Treća odluka objavljena je u knjizi „Bračno i porodično imovinsko pravo“ prof. dr Andrije Gamsa i dr. Ljiljane Đurović, a radi se o presudi VSS Rev. 259/58 kojom je sud odbio zahtev da regresira roditelja, koji je sam izdržavao dete nalazeći da je u boljoj materijalnoj situaciji od drugog roditelja, pa iz tog razloga je oslobodio drugog roditelja njegove zakonske obaveze. Međutim, uz ovu treću odluku naveden je i komentar profesora dr.Andrije Gamsa, da je odluka sasvim nepravilna jer bez obzira koliko prihoda ima jedan roditelj, i drugi roditelj mora da doprinosi izdržavanju zajedničkog deteta prema svojim mogućnostima.

Dalje se navodi da se sa pravnim shvatanjem, izloženim u referatu, slažu se i kolege iz Apelacionog suda u Kragujevcu, koji su dostavili jednu svoju odluku Gž2. 450/12 od 14.11.2012.godine, uz obrazloženje da za njih ovo pitanje nije sporno i da je njihov stav takav da roditelj ima pravo na regres. U odlukama Apelacionog suda u Novom Sadu, isto tako je izražen stav da su roditelji solidarni dužnici obaveze izdržavanja deteta. Što se tiče Apelacionog suda u Nišu, njihovih odluka nema iz razloga što oni takav predmet nisu imali ili ga nisu zapazili, ali rukovodilac njihove sudske prakse, izražavajući mišljenje sudija tog suda, potvrdio je da bi roditelj imao pravo regresa.

U svakom slučaju Apelacioni sud u Beogradu, potvrdio je svoj stav u presudi, Gž2 622/2014 od 13. novembra 2014. godine, u kojoj navodi sledeće:

„… obaveza tuženog proizlazi iz zakonske odredbe člana 154 stav 1 Porodičnog zakona Republike Srbije, kojim je propisano da su roditelji istovremeno dužni da deci pružaju izdržavanje, pa kako je tužilja sama prema mal. detetu ispunila ovu zakonsku obavezu u celini, kao ispunilac ima pravo da od tuženog zahteva regres srazmernog dela učinjenih troškova, sve u smislu člana 214 i člana 218 Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 165 Porodičnog zakona Republike Srbije.

Prema tome, kako je tužilja sama snosila troškove izdržavanja i sama izvršavala svoju zakonsku obavezu i zakonsku obavezu tuženog prema mal. detetu, to tužilja ima pravo da od tuženog traži da joj naknadi srazmerni deo troškova izdržavanja u smislu člana 165 Porodičnog zakona Republike Srbije, kako je to pravilno prvostepeni sud ocenio i usvojio tužbeni zahtev.

Pravilno je prvostepeni sud ocenio da je tuženi nesavesni sticalac, te da na svaki od dosuđenih pojedinačnih mesečnih iznosa ima obavezu da plati zakonsku zateznu kamatu, počev od narednog prvog dana u mesecu, u odnosu na prethodni mesec, koje izdržavanje nije platio, a koja sredstva je tužilja angažovala u cilju izdržavanja deteta u prethodnom mesecu, pa do isplate, jer se od tada tuženi kao dužnik nalazi u docnji pa do isplate. Nesavesnost tuženog jasno proizlazi iz činjenice da je istom kao ocu maloletnog tužioca poznata zakonska obaveza izdržavanja od strane oba roditelja te da bilo kakav novčani iznos za utuženi period nije dao u cilju izdržavanja.

Isto i u presudi, Gž2 371/2015 od 16. jula 2015. godine:

„… prema utvrđenom činjeničnom stanju, sama izdržavala dete do podnošenja tužbe za utvrđivanje očinstva, time je prema detetu ispunjavala svoju i tuženikovu zakonsku obavezu iz čl. 154 stav 1 PZ i zbog toga i kao lice koje je faktički davalo izdržavanje po odredbi iz čl. 165 stav 1 PZ ima pravo na regres od tuženog kao lica koje je sa njom istovremeno po zakonu bilo dužno da mal. MM daje izdržavanje… Pravilno su primenjene i odredbe iz čl. 210 i 214 ZOO.

Da se vratimo na obrazloženje navedenog pravnog shvatanja, u kojem se Apelacioni sud u Beogradu poziva i na odluku Vrhovnog suda Srbije Rev. br. 2996/05 od 22.12.2005. godine, u kojoj je navedeno da pravo na podnošenje tužbe za isplatu naknade pruženih troškova izdržavanja nekog lica iz člana 319. stav 1. ranije važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima, (sada člana 165. stav 1. Porodičnog zakona – pravo na regres) nije rezervisano samo za treća fizička lica već i za roditelja koji svoje pravo i obavezu izdržavanja nije izvršavao, te da se u tom smislu ne može prihvatiti stav drugostepenog suda da se ova odredba odnosi samo na treća lica, a ne i na roditelja, koji svoju roditeljsku dužnost izdržavanja nije vršio. Takođe, ne može se primeniti ni član 213. Zakona o obligacionim odnosima koji se odnosi na izvršenje neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti.

Protivnici ovog shvatanja tvrde da iako je Vrhovni sud zauzeo ovaj stav, odredbe ranijeg zakona i sada važećeg nisu iste.

Kako bi odbranili stav o pravu na regres, u obrazloženju navedenog shvatanja, Apelacioni sud u Beogradu, se dalje pozvao i na mišljenje prof. Marije Draškić, kako se navodi, redovnog profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu i, u to vreme, sudije Ustavnog suda Republike Srbije, koja je učestvovala u izradi Porodičnog zakona i zapravo ga pisala, koja tvrdi da nema promene zakonskog rešenja između ranije odredbe člana 319. Zakona o braku i porodičnim odnosima i odredbe člana 165. sadašnjeg Porodičnog zakona, te da ova odredba izričito predviđa da ako je više lice istovremeno bilo dužno da daje izdržavanje, njihova obavezna je solidarna. U prilog tvrdnje da se nije promenilo zakonsko rešenje govori i obrazloženje predloga Porodičnog zakona koje je sačinilo Ministarstvo rada i socijalne politike, kao predlagač tog zakona, kao i referat prof. Nevene Perušić i Slobodanke Konstatinović iz 2012. godine, gde je na strani 17. navedeno da je obaveza roditelja solidarna, da su roditelji dužni da zajedno izdržavaju dete, a osnovna karakteristika instituta pasivne solidarnosti, odnosno solidarne obaveze je pravo regresa. Isto tako, navodi se da je i u udžbeniku „ Porodično pravo SFRJ“ profesora dr. Vojislava Bakića, istaknuto je da roditelj koji sam u celosti daje izdržavanje ima pravo da traži od drugog roditelja da mu na osnovu člana 40. Osnovnog zakona o odnosima roditelja i dece nadoknadi deo ovih troškova srazmerno njegovim mogućnostima.

Dalje oni koji zastupaju postojanje prava na regres navode da se pri zauzimanju stava mora imati na umu ciljno i sistemsko tumačenje zakona i postaviti pitanje koju društvenu vrednost je zakonodavac takvim rešenjem štitio i šta bi postigao time što bi jednog roditelja oslobodio zakonske obaveze da izdržava svoju decu, koji bi društveni cilj time postigao? Takođe, prave paralelu sa krivičnim pravom, odnosno krivičnim delom nedavanje izdržavanja i postavljaju pitanje zašto bi u krivičnom postupku nekoga, na primer osudili na kaznu zatvora zbog neplaćanja izdržavanja, a u parnici oslobodili odgovornosti da izvrši svoju novčanu obavezu izdržavanja.

U zajedničkom izdvojenom mišljenju u odnosu na ovo pravno shvatanje, sudije koje su ga dale, praktično se ne slažu ni sa jednim argumentom onih koji podržavaju ovo shvatanje i zaključuju:

Roditelji su lica koja imaju pravnu obavezu izdržavanja prema svojoj deci, jer su po zakonu dužni da ih izdržavaju, zbog čega ne spadaju u krug lica, koja prema zakonskoj odredbi, imaju pravo na naknadu za već dato izdržavanje, pa ni prema drugom roditelju koji u tome nije učestvovao ili to nije učinio u dovoljnoj meri.

2.2. Apelacioni sud u Novom Sadu

U rešenju Apelacionog suda u Novom Sadu, Gž2 196/2011 od 28. marta 2011. godine, ovaj sud se praktično slaže sa Apelacionim sudom u Beogradu:

Oba roditelja, i tužilja i tuženi su solidarni dužnici izdržavanja S.I. kao poverioca izdržavanja. Stoga se na ovaj odnos, nasuprot stavu prvostepenog suda, ima primeniti odredba člana 165 stav 2 Porodičnog zakona kojom je propisano da ako je više lica istovremeno bilo dužno da daje izdržavanje, njihova obaveza je solidarna, što znači da ukoliko jedan od solidarnih dužnika ispuni obavezu prema poveriocu u celosti, on kao isplatilac može tražiti od svakog od ostalih solidarnih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega. Sledom rečenog, kako je tužilja, kao jedan od solidarnih dužnika, u spornom periodu od 02. septembra 2005. godine do 02. septembra 2008. godine, ispunila obavezu izdržavanja S.I. u celosti, ista ima pravo da joj bude isplaćen onaj deo iznosa koji je na ime izdržavanja dala, a koji je obaveza tuženog.“

U rešenju istog suda, Gž2 358/2013 od 20. juna 2013. godine, navedeno je:

Naime, prvostepeni sud stanovište o neosnovanosti tužbenog zahteva temelji na činjeničnom utvrđenju da su parnične stranke, pre nego što su se formalno razvele dana … godine, jedno vreme živele razdvojeno, te da je tužilac u tom periodu davao tuženoj iznose od po 500,00 evra mesečno za obezbeđenje osnovnih uslova za život, odnosno plaćanje zakupnine za iznajmljeni stan i izdržavanje zajedničkog mlt. deteta. Na osnovu navedenih činjenica, a imajući u vidu da brak parničnih stranaka još uvek nije bio razveden, prvostepeni sud izvodi zaključak da je tužilac u utuženom vremenskom periodu izdržavao svoju suprugu i mlt. dete, što je njegova zakonska obaveza, te pozivom na odredbe članova 25. i 28. Porodičnog zakona odbija tužbeni zahtev za naknadu srazmernog dela troškova za izdržavanje mlt. deteta. Pri tome, prvostepeni sud previđa da tužilac, kao otac, nije imao obavezu da sam izdržava mlt. dete parničnih stranaka, te propušta da raspravi relevantne činjenice za presuđenje u smislu odredbe člana 165. PZ.

Ni ovde Apelacioni sud ne dovodi u pitanje prava regresa od drugog roditelja, samo zato što je po zakonu obavezan da izdržava dete, što je jedan od osnovnih argumenata protivnika ovog shvatanja.

U presudi Gž2 436/2016 od 21. jula 2016. godine, takođe, ostaje pri ovom stavu:

Pobijanom presudom obavezan je tuženi da tužilji na ime regresa za dato izdržavanje za mlt. sina stranaka…

Tužilja je tvrdila da su troškovi bili toliki – redovni troškovi, uvećani za određene kreme u vezi dermatološkog problema deteta i za nekoliko pari ortopedskih cipela godišnje. Tuženi nije dokazao da su ti troškovi manji, a oni koje je opredelila tužilja su ispod 1/2 naknade minimalne sume za izdržavanje. Uzimajući u obzir visok standard oba roditelja i njihovih primarnih porodica, svakako da tako opredeljeni iznos predstavlja ono što je za dete stvarno potrošeno u spornom periodu. Prvostepeni sud je utvrdio visinu zarade tužilje, te je sasvim realno da je ona za potrebe deteta trošila 20.000,00 dinara mesečno u toku spornog perioda.

Zbog toga ovaj sud nalazi da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primenjeno materijalno pravo – član 165. st. 1. Porodičnog zakona…

Dakle, čini se da ovaj sud uopšte i ne postavlja pitanje postojanja prava regresa roditelja od drugog roditelja.

2.3. Apelacioni sud u Kragujevcu

U presudi Apelacionog suda u Kragujevcu, Gž2 274/2013 od 26. jula 2013. godine, kojom je izražen stav da roditelj nema pravo regresa od drugog roditelja, navedeno je sledeće:

Ožalbenom presudom, u stavu I, odbija se tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade za dato izdržavanje plati 2.672.008,00 dinara, sa kamatom…

U ovoj parnici tužilja tvrdi da u periodu od 2006. do 2010. godine tuženi nije uopšte učestvovao u izdržavanju njihove dece već da je sve potrebe za izdržavanje dece ona podmirivala. Zbog toga je ona tužbenim zahtevom u tužbi tražila da joj tuženi, shodno čl. 218 ZOO na ime izdataka za drugog, isplati 1.104.000,00 dinara sa kamatom, s tim što je do ovog iznosa došla na taj način što je imala u vidu minimalnu sumu izdržavanja za decu za period od 60 meseci. Kasnije u postupku tužilja je tvrdila da je zbog toga što tuženi ni na koji način nije učestvovao u izdržavanju dece, a ona nije bila u radnom odnosu i nije imala stalne prihode, bila prinuđena da za izdržavanje dece proda imovinu koju je nasledila od svojih roditelja. S obzirom da se radilo o njenoj posebnoj imovini koju ona nije bila dužna da prodaje radi izdržavanja maloletne dece i da je vrednost imovine koju je prodala i utrošila u izdržavanju dece 2.672,008,00 dinara, konačno opredeljenim tužbenim zahtevom tužilja je tražila da joj tuženi upravo taj iznos isplati sa kamatom. Polazeći od toga da je zakonska obaveza oba roditelja da ukoliko žive u zajedničkom domaćinstvu izvršavaju zakonsku obavezu izdržavanja svoje dece zajednički, prvostepeni sud je nakon ocene izvedenih dokaza, a ceneći zarade stranaka, prihode tuženog, njegove mogućnosti i potrebe dece, a i po obavljenom finansijskom veštačenju na sve te okolnosti, utvrdio da je tuženi doprinosio izdržavanju dece prema svojim mogućnostima i potrebama dece. Tužilja nije dala deo iznosa za izdržavanje dece izvršavajući na taj način obaveze tuženog. Tačno je da je tužilja u spornom periodu imala veće ukupne prihode od tuženog ali ona je samo zbog toga imala i obavezu u izdržavanju dece da učestvuje u većem obimu. Zbog svega navedenog prvostepeni sud je tužbeni zahtev i odbio kao neosnovan.

Pravilno je zaključio prvostepeni sud da u konkretnom slučaju tužbeni zahtev tužilje nije osnovan. Naime, na rešavanje spornog odnosa primenjuje se čl. 165 Porodičnog zakona koji u stavu 1 predviđa da lice koje je faktički davalo izdržavanje, a nije imalo pravnu obavezu ima prava na naknadu od lica koje je po ovom zakonu bilo dužno da daje izdržavanje. S obzirom da su stranke roditelji dece, to znači da su oboje po čl. 154 st. 1 Porodičnog zakona bili dužni da doprinose izdržavanju maloletnog deteta, odnosno pod uslovima iz čl. 155 istog zakona i izdržavanju punoletnog deteta. Ujedno to znači i da su oboje imali pravnu obavezu da učestvuju u izdržavanju, ali uslov za čl. 160 st. 1 Porodičnog zakona, tj. prema potrebama poverioca i mogućnostima dužnika izdržavanja kao i u skladu sa čl. 162 st. 3 Porodičnog zakona, tj. da visina izdržavanja omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dete kakav uživa roditelj – dužnik izdržavanja.

Nijednu drugu odluku ovog suda, nažalost, nismo pronašli.

2.4. Apelacioni sud u Nišu

U pravnom shvatanju Apelacionog suda u Beogradu, navedeno je da Apelacioni sud u Nišu, ovakav predmet nije imao ili ga nije zapazio (do 1. oktobra 2013. godine, kada je zauzeto pravno shvatanje Apelacionog suda u Beogradu), ali rukovodilac njihove sudske prakse, izražavajući mišljenje sudija tog suda, potvrdio je da bi roditelj imao pravo regresa. Dakle, rukovodilac odeljenja sudske prakse, koji se nije susretao u praksi njegovog suda sa ovim problemom, izražava stav tog suda koji je pozitivan.

Ipak, u praksi Apelacionog suda u Nišu pojavila se odluka u vezi sa ovim problemom.

U presudi, Gž2 252/2018 od 6. septembra 2018. godine, ovaj sud se izjašnjava:

„… odredbom čl. 165. st. 1. Porodičnog zakona propisano je da lice koje je faktički davalo izdržavanje, a nije imalo pravnu obavezu, ima pravo na naknadu za učinjeno izdržavanje od lica koje je bilo dužno da daje izdržavanje. Tužilja se kao majka samostalno starala o detetu i izdržavala ga, do obavezivanja tuženog pravnosnažnom sudskom odlukom da i on to čini. Međutim, ona nije lice koje nema pravnu obavezu izdržavanja svog deteta, već je u obavezi da to čini, kako to propisuju odredbe Porodičnog zakona i to čl. 73. i čl. 154. PZ. Stoga pravo na regres ima treće lice koje faktički plaća izdržavanje i ako za to nema zakonsku obavezu, a na to nema pravo roditelj čija je zakonska obaveza da izdržava svoju decu.

3. Praksa Vrhovnog kasacionog suda

Počećemo najpre, od odluka ovog suda, kojima se tumači član 319. Zakona o braku i porodičnim odnosima, s obzirom da se oni koji smatraju da roditelj ima pravo na regres od drugog roditelja, pozivaju na odluke zasnovane na odredbi ovog člana, odnosno da je ova odredba suštinski ista kao i odredba člana 165. Porodičnog zakona, a stav u sudskoj praksi je bio pozitivan u odnosu na ovo pitanje.

U presudi Vrhovnog suda Srbije, Rev 292/2004 od 12. februara 2004. godine, ovaj sud zauzima stav:

Roditelj koji je faktički snosio troškove izdržavanja maloletnog deteta, može, u smislu odredbe člana 319 Zakona o braku i porodičnim odnosima, u svoje ime ostvarivati pravo na naknadu tih troškova od drugog roditelja, koji je po zakonu bio dužan da ih snosi, za period pre isticanja zahteva maloletnog deteta za izdržavanje.

U rešenju ovog suda, Rev 2996/2005 od 22. decembra 2005. godine, navodi se:

Dužnost roditelja da izdržavaju svoju maloletnu decu propisana je čl. 154. st. 1. važećeg Porodičnog zakona. Pravo na podnošenje tužbe za isplatu naknade pruženih troškova izdržavanja nekog lica iz čl. 319. st.1. ranije važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima (sada čl. 165. st. 1. Porodičnog zakona – pravo na regres), nije rezervisano samo za treća fizička lica, već i za roditelja, koji svoju zakonsku obavezu izdržavanja nije izvršavao. U tom smislu, ne može prihvatiti stanovište drugostepenog suda da se ova odredba odnosi samo na treća lica, a ne i na roditelja, koji svoju roditeljsku dužnost izdržavanja nije vršio. Takođe, ne može se primeniti ni čl. 213. Zakona o obligacionim odnosima, koji se odnosi na izvršenje neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti u odnosu na nemogućnost traženja datog ili učinjenog.

Dakle, ovaj sud pravi paralelu između odredbi Zakona o braku i porodičnim odnosima i Porodičnog zakona, i zaključuje da roditelj ima pravo na regres od drugog roditelja.

Nakon ovog stava Vrhovnog suda, dolazi do zaokreta u praksi Vrhovnog kasacionog suda.

U presudi Vrhovnog kasacionog suda, Rev 857/2010 od 15. septembra 2010. godine, ovaj sud zauzima suprotan stav u odnosu na prethodno navedenu odluku, i navodi da su pravilno nižestepeni sudovi odbili eventualni tužbeni zahtev tužilje da joj tuženi na ime regresa za izdržavanje njihove zajedničke dece isplati traženi iznos, jer je tužilja, kao roditelj, imala zakonsku obavezu da doprinosi izdržavanju zajedničke maloletne dece stranaka, pa zato nema pravo na naknadu datih sredstava za izdržavanje od lica koje je po zakonu takođe dužno da daje izdržavanje.

Isti stav zadržava i u presudi, Rev 1417/2016 od 22. decembra 2016. godine, kao i u presudi, Rev 1158/2017 od 14. juna 2017. godine, te je očigledno da je sudska praksa, a uzimajući u obzir različite stavove na jednoj strani 3 apelaciona suda i na drugoj strani Vrhovnog kasacionog i četvrtog apelacionog suda (donekle, s obzirom na konkretno činjenično stanje), neujednačena.

4. Stav u nauci, odnosno u stručnim radovima

Logično bi bilo da ovde pređemo na odluku Ustavnog suda koju smo naveli na početku, ali ćemo najpre izložiti stav nauke, odnosno stav izražen u stručnim pravnim radovima, a razlog ovakvom rasporedu videće se u daljem tekstu.

Već smo napomenuli da se Apelacioni sud, zauzimajući pravno shvatanje o postojanju prava na regres, „pozvao i na mišljenje prof Marije Draškić, redovnog profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu i, u to vreme, sudije Ustavnog suda Republike Srbije, koja je učestvovala u izradi Porodičnog zakona i zapravo ga pisala…“ i da je ona navela da „nema promene zakonskog rešenja između ranije odredbe člana 319. Zakona o braku i porodičnim odnosima i odredbe člana 165. sadašnjeg Porodičnog zakona, te da ova odredba izričito predviđa da ako je više lica istovremeno bilo dužno da daje izdržavanje, njihova obavezna je solidarna.“

Prof. Marija Draškić, između ostalog, navodi: „… i na roditelja koji je sam podnosio troškove izdržavanja maloletnog deteta mora odnositi jezičko značenje norme iz člana 165. stav 1. Porodičnog zakona jednako kao i na svako treće lice, u tom smislu da „lice koje je faktički davalo izdržavanje, a nije imalo pravnu obavezu” svakako obuhvata kako onog ko je plaćao iako uopšte nije bio obavezan, tako isto i onog ko je plaćao više nego što je bio dužan.“1

U referatu sudije Marine Govedarice, ističe se sledeće: „Ako je tačno da su Zakon o braku i porodičnim odnosima i zakoni važeći pre njega, dozvoljavali mogućnost regresiranja roditelja koji je sam izdržavao zajedničko dete od drugog roditelja koji nije učestvovao u izdržavanju deteta, onda nije jasno koji je objektivan, logičan, realan ili praktičan društveni interes motivisao zakonodavca da se odrekne tog rešenja i da Porodičnim zakonom roditelju koji je sam izdržavao dete uskrati sudsku zaštitu. S obzirom da nije došlo do novih okolnosti koje bi opravdavale promenu, kroz odredbu člana 165. na način kako je tumače i primenjuju pobornici stava da roditelj nema pravo regresa prema drugom roditelju, Porodični zakon bi uskratio pravnu zaštitu savesnom roditelju, što bi se negativno odrazilo na najbolji interes deteta.“2

6. Odluka Ustavnog suda

Ovde dolazimo da neposrednog povoda za ovaj tekst, jer je „opšti“ povod naravno to što se radi o višegodišnjem spornom pravnom pitanju.

Kao što smo već rekli, ovaj časopis ne bi bio to što jeste, a da mi nismo pronašli i odluku Ustavnog suda kojom je potvrđen stav Apelacionog suda u Beogradu, a za koju očigledno niko ne zna, ni sudovi, odnosno sudije, pa čak ni pomenuta profesorka Pravnog fakulteta, koja je u vreme donošenja ove odluke bila sudija Ustavnog suda (doduše ne i član velikog veća).

U Odluci Ustavnog suda, broj Už-4418/2011 od 17. aprila 2014. godine, navedeno je:

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P2. 9264/10 od 24. januara 2011. godine usvojen je tužbeni zahtev tužioca“ … i … „da je u spornom periodu tužilac sam snosio sve troškove izdržavanja sina (troškove ishrane, odeće, obuće, troškove pohađanja vrtića i slično); da u toku postupka tužena nije pružila nijedan dokaz da je doprinosila izdržavanju deteta. Kako je tužena zadocnila sa ispunjenjem svoje obaveze u spornom periodu, sud je tuženu obavezao na isplatu iznosa kao u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom…“

Apelacioni sud u Beogradu je presudom Gž2. 584/11 od 22. juna 2011. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu P2. 9264/10 od 24. januara 2011. godine. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da: „…Kako je tužilac pružio dokaze da je u navedenom periodu sam snosio sve troškove izdržavanja mal. sina, bez ikakvog učešća tužene, to mu u skladu sa navedenom odredbom pripada pravo na naknadu dela tih troškova izdržavanja od strane tužene, koja je kao drugi roditelj bila dužna da uz tužioca daje izdržavanje. Iz ovih razloga, drugostepeni sud nalazi da su žalbeni navodi tužene da po navedenoj odredbi tužiocu ne pripada pravo na regres, jer on ne spada u krug lica koja nisu imala pravnu obavezu da daju izdržavanje mal. detetu, bez uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.

Ustavni sud, pozivajući se i na odredbu člana 165. Porodičnog zakona, je smatrao da je nadležni sud dovoljno i jasno obrazložio osporenu odluku i da se takvo obrazloženje ne može smatrati proizvoljnim. Dalje, ukazuje da odlučujući o ustavnoj žalbi ne može ocenjivati pravilnost zaključaka redovnih sudova ni u pogledu primene materijalnog prava, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi ne proizlazi da je zaključivanje sudova u osporenim sudskim odlukama bilo očigledno i sud stoga nalazi da je osporena presuda zasnovana na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primeni odredaba merodavnog materijalnog i procesnog prava.

Dakle, za ovaj tekst je bitno da je prema Ustavnom sudu, ustavnopravno prihvatljivo tumačenje merodavnog materijalnog prava, što je u ovom slučaju član 165. Porodičnog zakona, odnosno da je ustavnopravno prihvatljivo da roditelj ima pravo na regres od drugog roditelja.

7. Prednacrt Građanskog zakonika

Šta kaže buduće zakonsko rešenje? U poslednjoj verziji Prednacrta Građanskog zakonika, vidi se da je ovaj problem prepoznat, jer se predlaže sledeće rešenje:

Pravo na regres

Član 2303

Lice koje je davalo izdržavanje ima pravo na naknadu štete od lica koje je po ovom zakonu bilo dužno da daje izdržavanje.

Lice koje je davalo izdržavanje i imalo obavezu da to čini ima pravo na naknadu štete od lica koje je bilo dužno da daje izdržavanje a nije ga davalo.

Ako je više lica istovremeno bilo dužno da daje izdržavanje, njihova obaveza je solidarna.

8. Umesto zaključka

Pravo na regres roditelja od drugog roditelja, je kao što vidimo, sporno pitanje u sudskoj praksi praktično od početka primene Porodičnog zakona.

Ovaj problem je prepoznat, ali se npr. ne zna za odluku Ustavnog suda, a za rešenje iz prednacrta se ne zna da li će u ovom obliku regulisati pravo na regres, i uopšte kada i da li će ovaj prednacrt postati zakon.

Lični stav, iako pravno irelevatan, je da, ako ništa drugo, ono iz razloga pravičnosti, roditelj ima pravo na regres roditelja koji nije davao izdržavanje. Naravno, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, mogućnosti roditelja, potrebe deteta i sl.

Glavni problem je zapravo takođe, vezan za pravdu i pravičnost, jer zbog nejednakog tumačenja jedne (ili više u zavisnosti od suda do suda) odredbe, dolazimo u situaciju da neko ima pravo ne regres, a neko nema, i što iako je problem prepoznat, ne postoji prava reakcija koja bi dovela do toga da se sada važeći zakon izmeni ili precizira, i time dovede do jednake primene prava za sve. Zašto uvek ili skoro uvek mora da se čeka a radi se o važnom, životnom pitanju, a u krajnjoj, ali najvažnijoj liniji, o izdržavanju dece?

Literatura:

Prof Marija Draškić, „Pravo na regres roditelja koji je sam izdržavao dete“, Perspektive implementacije evropskih standarda u pravni sistem Srbije – knjiga 4, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, 2014, str. 35.

Marina Govedarica, „Neka sporna pitanja iz porodičnog prava“, Bilten Vrhovnog kasacionog suda, 2014-4, 2014, str. 109.

Napomena: Tekst je prvobitno objavljen u časopisu “Advokatska Kancelarija”, broj 61, septembar 2019. god.

U VEZI SA OVIM PRAVNIM AKTOM (DOKUMENTOM) IMAMO I:

Propis Soft Online

Časopisi i webinari